Gdje trenutno stojim: Nürnberg, Banja Luka, Šipovo i početak Mosta

Četiri nekretnine, četiri priče

Trenutno posjedujem četiri nekretnine — jednu u Njemačkoj, tri u Bosni. I nijedna od njih nije došla do mene istim putem.

Stan ovdje u Nürnbergu je zapravo ista priča kao Banja Luka — samo što je već bio izdat kada sam ga naslijedila i dobila na poklon. Sama sam tamo živjela od 2009. do 2013. godine, ali sam se onda svjesno preselila u blizinu svojih roditelja kako bih ih podržala — oboje više nisu bili najmlađi. Do danas živim odmah pored svoje majke.

Banja Luka je priča koja najviše teži. Moj otac je preminuo prije skoro osam godina i ostavio mi je dio svog udjela u nasljedstvo. Moja majka mi je kasnije poklonila svoj dio. Od tada mi pripada cijela kuća.

Šipovo — kuću — su mi roditelji kupili kada sam imala četrnaest godina i odmah je prepisali na mene. Poklon, mnogo prije nego što sam uopće mogla shvatiti šta znači biti vlasnica tako rano.

A onda postoji još i druga kuća u Šipovu, koja bi u budućnosti trebala služiti kao retreat. Nju je moja majka otkupila od dobrog prijatelja i poklonila meni.

Četiri potpuno različita puta do vlasništva. A ipak, uz svaku pojedinačnu visi isti osjećaj: odgovornost za nešto što nisam sama izabrala, nego mi je povjereno.

Osam godina u kojima mi je nedostajalo snage

Nakon smrti mog oca nisam imala ni ideje, ni inspiraciju. Iskrena du budem, nisam imali ni snagu da se pobrinem za sve to. Ne naslijediš samo nekretninu. Naslijediš i pitanje šta s njom uraditi, dok si zapravo zauzeta sasvim drugim stvarima.

Tokom godina je bilo nekoliko ponuda za prodaju, ali sam ih sve odbila, ne zato što sam imala plan, nego zato što se prodaja od samog početka činila pogrešnom. Emotivno sam vezana za ovu kuću — to je posljednje što je od mog oca preko moje majke došlo do mene.

Ali “ne prodati, a nemati plan” ima svoju cijenu. Troškovi se gomilaju iz godine u godinu. Ima problema sa susjedima, jer o bašti se više niko ne brine. A kada sam na odmoru i prođem pored kuće, svaki put mi se malo slomi srce kada vidim koliko je sve postalo trošno i tužno.

Dvije stvari su me pratile istovremeno, cijelu posljednju deceniju: vezanost za mog oca, koja mi nikada nije dozvolila da prodam. Ali i preopterećenost, koja me nikada nije pustila da zaista počnem.

Zaobilazni put koji mi je otvorio oči

Prije nego što sam uopće razmišljala o svojim vlastitim nekretninama, gradila sam apartmane za druge — optimizirala oglase na Bookingu i Airbnbu, marketing, komunikaciju s gostima. Išlo je. Čak vrlo dobro.

I u nekom trenutku, usred rada za druge ljude, došla je misao koju više nisam mogla odgurnuti: Zašto ovo radim za tuđe kuće, dok moje vlastite nekretnine u Bosni jednostavno stoje? Zaobilazni put preko drugih mi je na kraju otvorio oči za vlastiti haos.

Kada je stan u Nürnbergu bio prazan — sve do gologa poda

Prije dvije godine desio se sljedeći težak udarac za stan ovdje u Nürnbergu. Promjena stanara pod vrlo teškim okolnostima završila se time da je stan bio ispražnjen sve do golih zidova — nedostajali su podovi, namještaj je bio odnesen, čak je i na instalacijama bilo nestručno petljano. Moglo je postati opasno, da struja u tom trenutku nije već bila isključena.

To je bio jedan od trenutaka koji su me dugo sprečavali da se intenzivnije bavim ovom nekretninom. Ponekad čovjek jednostavno mora sebi priznati: postoje iskustva koja te prvo učine nesposobnim da djeluješ — i to je u redu.

Od tada traje sanacija. Korak po korak, sa svime što uz to ide: koordinacija majstora, donošenje odluka, ulaganje novca — u nekretninu koju zapravo želim iznajmiti čim bude gotova. Pod je u međuvremenu ponovo postavljen, dakle jedan veliki korak je već napravljen.

Sličan doživljaj imala sam i s jednom nekretninom u Banjoj Luci. Nekoliko godina izdavanje je funkcionisalo dobro — dok se jedan član porodice pouzdano brinuo o uplatama kirije. Kad to u jednom trenutku više nije bilo moguće, uplate su izostale. Visok iznos nikad nije vraćen. Prilikom iseljenja, kuća je bila ispražnjena do osnovne opreme, a dodatno je nastala i šteta od vode, čiji se tragovi vide i danas. Nakon toga je moja mama dugo bila odlučna: nije više htjela izdavati.

Između naslijeđene kuće, koja polako propada jer mi je nedostajalo snage, i stana, koji je bukvalno ispražnjen sve do poda, postaje mi jasno jedno: ima toliko toga što može poći po zlu kada si vlasnica nekretnine, bilo u inostranstvu ili odmah pred vlastitim vratima. I ima toliko toga što bi se naknadno uradilo drugačije.

Šta bi iz svega ovoga trebalo nastati

Iskreno: nijedna od tri bosanske nekretnine još uvijek nije izdata. Sve je trenutno u planiranju. I stan u Nürnbergu je usred sanacije, prije nego što uopće bude spreman za izdavanje.

Upravo zato pišem ovaj blog sada, a ne tek kada sve bude funkcionisalo i kada budem mogla pričati gotove priče o uspjehu. Želim dokumentovati ovaj put od samog početka. S otvorenim pitanjima, prvim koracima, i da, i s baštom koja još uvijek nije uređena.

Ono što iz toga treba nastati nazivam “Most” — bosanski izraz za bridge. Jer to je upravo ono što trenutno pokušavam izgraditi: vezu između života u Njemačkoj i kuća koje me čekaju hiljadu kilometara daleko i polako propadaju, ako niko ne gleda. Između dijasporskog iskustva, koje vjerovatno mnogi od vas poznaju, i vrlo praktičnog pitanja šta zapravo raditi kada posjeduješ nekretnine, ali ne možeš stalno biti prisutna na licu mjesta.

Kuda vas želim povesti

Želim vas povesti na ovo cijelo, komplikovano putovanje — bez pravnih pouka ili gotovih recepata, nego jednostavno iskreno pokazati šta sve može poći po zlu, na šta se zaista treba paziti kod dobrog oglasa, i šta bih ja sama uradila drugačije kada bih mogla ponovo. Ovaj blog je za sada upravo to: mjesto na kojem dijelim ono što učim. Nije ponuda za prodaju, nije savjetovanje, za to je još prerano, iako mogu zamisliti da iz toga kasnije jednom nastane ponuda savjetovanja. Trenutno se radi samo o jednom: dijeliti ono što sama trenutno proživljavam.

Ako si i sama naslijedila, dobila na poklon ili kupila nekretninu i nosiš slična pitanja — ili slične osjećaje krivice — sa sobom: onda si ovdje na pravom mjestu. Radujem se ako čitaš zajedno sa mnom.

Ovo je prvi tekst nove serije. U narednim sedmicama i mjesecima ovdje ću dijeliti ono što učim putem — od upravljanja na daljinu do sasvim praktičnih pitanja koja se postavljaju kada je kuća udaljena hiljadu kilometara.